Ista prica na moj nacin
Moj Nis, treci grad po velicini u Srbiji, sa preko 260.000 stanovnika, a ja deo nekolicine koji se u tolikom gradu oseca usamljeno. Skoro je ponoc, u mom kraju pogasena sva svetla, oluja je donela tu mogucnost da se u ovolikom gradu iz bilo kog dela savrseno mogu videti zvezde, da se moze ostiti retka svezina letnje noci, mir u gradu dozvoljava probijanje zvuka voza dok prolazi kroz ovaj prelep grad.
Dok sam kroz tu tisinu I mrak sedela na klupici ispred zgrade, zavrsavajuci poslednju cigaretu za danas, razmisljala sam sta bih mogla da kazem a da to ne bude samo prazno ponavljanje vec vidjenog, ali nisam mogla da smislim nista. Pre nekoliko dana, na vrezinskom bazenu, jedan decko simpaticno me je nazvao ‘’Gospodjice’’ a ja se pitam da li svaka gospodjica oseca ovoliku usamljenost I strah kao ja. Ako postoji, razumece koliko nije fer da se jedna mlada zenska osoba oseca ovoliko usamljeno I prazno. Nema kod mene ljubavi, nema sigurnosti, nema poverenja. Nicega nema. Gde sam ovako mlada izgubila sve to, gde sam izgubila zar borbe, duh deteta, gde sam izgubila nadu? Zasto mi sve deluje tako pusto? I zasto me svako razocara? Nema meni srece u ovom gradu bez iskrenog prijatelja, cvrstog zagrljaja nekog kog bih, eto, mozda I mogla da volim, bez podrske najblizih, bez sopstvene slobode. Nikada za sebe nisam htela zivot kakav ima moja majka, ogranicen na posao I kucu, a neverovatno koliko idem upravo tom stazom da prozivim isto. Kao sto rece jedan psiholog, nece se desiti nista, pare nece pasti s neba, prijatelj se nece sam naci, ljubav se nece sama doziveti. Epa ja zalim sve to, zalim zato sto ja ne zelim da budem saigrac u tim igrama sudbine. I opet se svodi na isto, na osobu bez volje da se bori, razocaranog adolescenta, na osobu bez razloga da voli bilo koga, svodi se na mene. Kako je lepo skloniti se bar na neko vreme iz ovog velikog, pustog, ali idalje lepog grada. Pitam se kako Nis ne izgubi svoj sjaj kad vec ljudi izgube sve ljudsko u sebi, sta krasi moj Nis? Ljudi nisu sigurno… Mozda ova prelepa mesta na koja mozes otici I sam, mozda bas ovaj kamen na Nisavi na kom sam se uvek osecala smireno, blazeno, kao da je to mesto koje me bar na tren vrati u igru. Mozda niski kej kojim svakim danom, setajuci, srecem zaljubljene parove, lepo je videti da ovde bar neko nekoga voli, mada ni ti parovi precesto, ne zavrse srecno, ili bar ne onako kako su se nadali. Ja sam neko ko je zaljubljen u slobodu, neko ko je zaljbuljen u ono sto nikada nije imao. He… Verujem das u mnoge devojke mojih godina zaljubljene u momke koje nisu mogle ili ih ne mogu imati, a ni jedna ne primecuje radost svoje slobode, lepotu neba u potpunom mraku, ni jedna ne cuje reku kako zubori dok lezis na kamenu, ni jedna ne vidi lepotu sunca, dragocensto dobre knjige… Mozda je u meni problem. Hah’ smesno je to sto zvucim kao Don Hihot, zarobljen mislima da li on ima problem, ili ljudi oko njega.
Ne znam sta bih vise pisala, jos jedan od momenata moje slabosti I usamljeni zabelezen je 26.06.2014. oko ponoci. Smesno da jos rodjendan nisam proslavila a vec se osecam tako malo I nebitno. Idem da bacim jos jedan pogled na bulevar u mraku, na coveka ispred zgrade sa slatkim kucetom koji uporno nesto trazi po travi… Valjda ce mi oni popraviti celokupni utisak ove veceri.