Kojoj vrsti vi pripadate?
Sredinom dvanaestog veka kada su se Srbi grcevito borili protiv Turaka, pojavila se jedna dominantna osobina, koja i danas u 21.veku karakterise nasu populaciju. Zudnja za moci moze biti motivaciona i dobra, ali do koje mere smo spremni da idemo da bi dobili ono sto zelimo?
Kada su braca Mrnjavcevici sa silnom vojskom krenuli na Jedrene nisu ocekivali poraz. U mnogim knjigama iz istorije pociva recenica koja mi skrece misli ''Osecali su se mocno.'' dva reda ispod toga saznajemo tuznu istinu Maricke bitke. Da li je to bila losa procena dva brata, sticaj okolnosti ili smo jednostavno takav narod da svaku pricu oblikujemo kako nam odgovara? Ali jedno je sigurno braca su se osecala mocno i izgubla. Mnogo puta se i sami osecamo jako, mocno, kao da drzimo sve konce u svojim rukama, ali taj konac je lak i macka se zaigra pa uplete u sopstvenoj igri, a kamo li covek. Koliko ste se puta i sami osetili samostalno, jako? A koliko ste puta takav osecaj potisnuli potpuno suprotnim, samo zato jer je jednaosoba ucinila da se osecate malo i bedno? Pa da li je moguce da jedna osoba tako lako sroza toliku snagu i moc? Da li je to do osobe ili do nas samih jer cesto ne znamo sta hocemo, a i kada se odlucimo ne znamo kako to da dobijemo? Svako kome se pruzi sansa dase bori za sebe, neka bude srecan, u danasnjem svetu ne pruze ti sansu ni za to. Mogucnost da se boris ne garantuje uspeh, sa druge strane neces ziveti sa saznanjem da si mogao a nisi ni pokusao. Ali sta se desi kada pokusamo i ne uspemo? Neki upadnu u mirakl, neki nastave da se bore, a neki jednostavno prihvate poraz i krenu dalje. Ovaj prvi cini mi se kao najgori izbor, sto se drugog tice upornost je dobra ali tanka je granica izmedju upornog i dosadnog, pa se cini da je najbolje izabrati treci slucaj. Mada kada bi svi izabrali isto mi vise ne bi bili mi, bili bi jedna osoba, svi bi razmisaljli isto i ovaj svet bi doziveo debakl. Zatvarati oci pred problemom nije resenje, a kako smo mi generacije koja sutra treba preuzeti odgovornost nad drzavom, naraodom i ostalim stvarima od nacionalnog znacaja, ja samo zelim da prespavam period kad mi dodjemo na red. Jer sada cutimo, od straha da nas nece shvatiti ozbiljno ili zato sto nemamo sta da kazemo? Kakva katastrofa ce zadesiti nasu zemlju kada danasnje generacije dobiju svoju sansu? Razlicitost je dobra stvar, ali izgleda da je to danas ne prihvatljivo. O kakvoj razlitosti govorimo kada trecinu generacije cine devojke kojima je najbitnija marka odece, cipela, tasne, sminka, dobro zenama je taj luksuz dozvoljen, i ne bi to bilo toliko lose da sve devojke ne lice jedna na drugu. Pa ajde da im oprostimo i to sto lice, ali da ne znaju sta je i kada dolazi do menstrualnog ciklusa, ja to stvarno ne mogu da razumem. Cekaj, zar ona kroz par godina ne treba da bude majka? Sudeci po njenom znanju kroz par meseci ce biti. Muskarci nisu nista bolji, moj subjektivan stav je da se vrati obavezan vojni rok! Kada ce meni u zivotu pritrebati nalickani, uobrazeni maneken, fudbaler ili neki tip druge vrste koji ne zna ni krevet da razmesti, a ne dupe da obrise....
I tako kazem vam, stariji upropastavaju sami sebe, a mi smo postali samo ciljne grupe, samo da prestanemo da razmisljamo, jer nikome to ne ide u korist, zamislite sta bi se desilo kada bi svi razmisljali, kada bi svako imao svoj stav... Pa kome bi to odgovaralo? Kako bi se onda unistila bilo kakva ideja o buducnosti? Muskarci se plase mentalno jakih zena, zene se plase fizicki jakih muskaraca, kada se sve sabere zivot provedemo u strahu od poraza, batina, u strahu od ponizenja, od propasti, ne svesni da cutanjem o tome samo srljamo sve dublje i dublje u ono cega se najvise bojimo.